PULA – Sandra Ćakić Kuhar, prva je žena od osnutka Istarske županije na dužnosti predsjednice Županijske skupštine. Ova istaknuta IDS-ovka, široj je istarskoj javnosti postala poznata kada je 2013. godine izabrana za predsjednicu Kluba žena IDS-a, četiri godine kasnije postala je zamjenica župana u drugom mandatu Valtera Flega, a nakon prošlih lokalnih izbora izabrana je za predsjednicu Skupštine Istarske županije.
S obitelji živi u Baderni i ne može zamisliti život u niti jednom drugom mjestu. „Od rođenja živim u Baderni. Istra ima prekrasna, bajkovita mjesta koja volim, kao Grimaldu ili Jural, ali za život uvijek biram moju Badernu“, rekla nam je Sandra, koja spada u onu grupu malobrojnih Istrana koji nemaju apartmane za rentanje turistima.
Ova sociologinja po struci sa završenim poslijediplomskim studijem iz socijalne politike zaposlena je kao ravnateljica Doma za starije u Poreču, a dužnost predsjednice Županijske skupštine obavlja volonterski. Razgovor smo vodili u Pazinu, u sjedištu Skupštine Istarske županije, u maloj zgradi u ulici Dršćevka, nekoliko metara od zgrade Trgovačkog suda, u kojoj je nekada bilo sjedište Županije.
Veći dio svoje političke karijere posvetila ste borbi za ravnopravnost spolova, u dva mandata bila ste Predsjednica Kluba žena IDS-a, a 2020. imenovana ste od strane Hrvatske zajednice županija nacionalnom koordinatoricom za primjenu Europske povelje o ravnopravnosti spolova na lokalnoj razini. Prva ste žena u povijesti na čelu Skupštine Istarske županije, ali zar nije porazno da je za to trebalo proći gotovo tri desetljeća?
– Naravno da bih voljela, prije svega kao građanka ove zemlje, a tek onda kao žena i političarka, da je do toga došlo puno ranije. Smatram da još uvijek imamo jako puno posla do pravog pariteta žena i muškaraca, posebice u politici i na istaknutim pozicijama u gospodarstvu. No, kao što ste sami zaključili, napredak, iako spor, ipak je vidljiv. Bojim se da u nekim dijelovima naše zemlje bit će potrebno još puno, puno godina da bi dosegli razinu ravnopravnosti koju imamo danas u Istri.
Meni je osobno važnije od toga što će neku funkciju obnašati žena, da smo u našem društvu promijenili određene kulturne obrasce, shvaćanja rodno utemeljenih društvenih uloga, odnosno o tome gdje je ženama mjesto. Tu smo, vjerujem, napravili najveći iskorak. U Istri postoji svijest da smo mi žene jednako sposobne kao i muškarci u svim profesijama. Nitko neće ni trepnuti ako vas liječi doktorica, a ne doktor, ili ako na gradilištu vidite inženjerku, ako žene upravljaju autobusima. To je danas naša realnost. Kad se uspije promijeniti ustaljena paradigma, onda će obnašanje istaknutih funkcija u javnom i gospodarskom životu uslijediti prirodno.
IDS se ne može pohvaliti ni zastupljenošću žena u Saboru. Aktualna zastupnica Katarina Nemet je prva žena iz Istre koja je u Sabor ušla s IDS-ove liste.
– Osobno, više bih voljela da se pitanja o zastupljenosti žena postavljaju ne samo ženama, već i muškarcima. Pitanje rodne ravnopravnosti, kao i povećanje udjela žena u aktivnoj politici ne smije biti isključivo ženska tema, već nešto što se tiče društva u cjelini.
Po svemu sudeći u idućem sazivu Sabora ponovo neće biti niti jedna članica IDS-a?
– Ne mogu komentirati ovu vašu pretpostavku. O tome nije još bilo govora u stranci i ne bih špekulirala.
I kada smo već kod ravnopravnosti spolova, bila ste zamjenica župana Valtera Flega, ali kada je on na polovici mandata otišao u Brisel, niste ga zamijenila vi nego Fabrizio Radin?
– Kolega Radin bio je prvi zamjenik župana te je sukladno zakonskim propisima samo on mogao imati status zamjenika župana koji obavlja dužnost župana nakon proteka dvije godine od početka mandata župana.
U politici se obnašali gotovo sve odgovorne dužnosti, za više od toga nekako se same po sebi nameću samo dvije funkcije – saborska zastupnica ili gradonačelnica Poreča?
– O tome će, kako volimo reći, odlučiti tijela stranke. Svaku sam funkciju obavljala najbolje što mogu i znam i tako će biti i ubuduće.
Znači li to da biste prihvatila kandidaturu za gradonačelnicu Poreča kada bi stranka to od vas zatražila?
– Pa vidjet ću ako konkretno dođe do takve situacije, ali nije isključeno.
Dužnost predsjednice Skupštine Istarske županije obnašate u situaciji s kojom se nije susreo niti jedan vaš prethodnik – vi ste članica IDS-a, većinu u Skupštini kojoj predsjedate ima IDS, a župan više nije član IDS-a. Je li teško sve to uskladiti i pomiriti
– Istina je da je to potpuno nova situacija, ali za sada funkcionira zadovoljavajuće. Važno je da svaka strana zna koje su joj ovlasti i odgovornosti i sukladno tome se i ponaša. Nije mi teško u ovim okolnostima voditi Skupštinu, činim to s velikim poštovanjem za ovu instituciju.
U stranci vam je šef Dalibor Paus, a u Županiji Boris Miletić? Jeste li dosad bili u situaciji da ste morali birati koga ćete poslušati?
– Prije svega ne bih govorila o terminima „šef“ i „poslušati“. Mislim da svaka pozicija nosi svoju dužnost i odgovornost. Dalibor Paus kao predsjednik IDS-a ima sposobnost uključivosti i suradničkog vodstva, što podržavam. Boris Miletić je župan Istarske županije i cijenim funkciju koju obnaša. Ipak, u parlamentarnim demokracijama izvršna vlast nije „šef“, kako ste naveli, predstavničkog tijela. Eventualno suprotno, iako moram reći da u Istarskoj županiji odnos između predstavničke i izvršne vlasti je u praksi paritetan i pun uvažavanja. Sa županom surađujem na zadovoljavajući način te nisam nikada bila u situaciji da moram ‘birati stranu’. Ono što činim je da jako poštujem, kako sam već navela, instituciju predsjednika odnosno predsjednice Skupštine Istarske županije te nastojim postupati pravično prema svima koji sudjeluju u njezinom radu.
Vi ste jedina članica Predsjedništva IDS-a koja je glasala protiv stegovnih mjera za Borisa Miletića, nakon čega je on napustio stranku.
– Već sam za medije izjavila kako je to unutarstranačko pitanje te da nemam potrebu javno iznositi svoj stav na ovu temu.
Praktički od samog početka planiranja i izgradnje Doma za starije Poreč bili ste jedna od ključnih osoba u njegovoj realizaciji. Briga za starije nekako je obilježila vašu profesionalnu karijeru.
– Temom skrbi o starijima bavim se od 1999., to je posao koji volim i koji još uvijek radim s velikim užitkom. Drago mi je da sam mogla dati svoj doprinos skrbi o starijim osobama i u Poreču, ali i u cijeloj Istri obzirom da sam od 2008. godine bila članica Tima za zdravlje Istarske županije odgovorna za prioritet skrbi o starijim osobama. Ovakav rad rezultate ne daje odmah, sve su to dugotrajni procesi i planiranja u zajednici, a rezultati ovih procesa bivaju vidljivi tek nakon nekoliko godina. Osobno, od ljudi na kraju njihova života jako sam puno naučila, iskustvo je to koje mi daje snagu i stabilnost u svakoj stvari koju radim.
Koliko vam to znanje i iskustva pomažu u politici?
– Ne mogu to točno izmjeriti, ali sigurno mi iskustvo rada s ljudima te posebno s umirućima i članovima njihovih obitelji na jedan malo drugačiji način daje snagu i istrajnost za bavljenje politikom.
Kakva su to iskustva?
– Deset godina obilazila sam terminalne bolesnike u njihovim kućama i slušala njihove životne priče, potom godinama radila s njima u instituciji, a to je iskustvo koje daje jednu drugu sliku općenito ljudskih života, ili kako mi zna reći jedna moja prijateljica, poseban ‘Reality Check’.
Što ste iz toga naučili?
– Iz iskustva sam naučila koliko smo, kao ljudi, usmjereni jedni na druge, u potrebi smo jedni drugih i u obvezi međusobno si pomagati, a to posebno dolazi do izražaja u situacijama nemoći, na kraju života. S druge strane, baviti se politikom ponekad znači imati vlast ali si neki političari to prevedu kao moć, ili još gore, nadmoć nad drugim čovjekom, i u tom obavljanju funkcije zna se izgubiti smisao. Držanje fokusa na smislu politike kao radu za opće dobro iskustveno me naučio upravo ovaj rad s umirućima.
Kakva je briga za starije u Istarskoj županiji?
– Zadovoljna sam institucionalnom skrbi o starijim osobama. Obzirom da se država na neki način ‘izvlači’ iz skrbi o starijima, što držim neodgovornim, lokalna i regionalna samouprava u Istri preuzele su rješavanje ovog pitanja na sebe i po tome smo jedinstveni u državi obzirom da u ostalim dijelovima Hrvatske ne postoje gradski domovi za starije osobe.
Zašto se država, kako kažete, ‘izvlači’ iz skrbi o starijima?
– Zašto se država ‘izvlači’ iz ove teme jasno je – prosječna ekonomska cijena usluge iznosi oko 1.300 eura mjesečno po osobi, a znamo da su prosječne mirovine daleko manje. Umjesto da krene rješavati ovaj problem i osigura sustav, država je pitanje institucionalne skrbi za starije jednostavno zanemarila. Mi u Istri preuzeli smo ga na sebe i na lokalnoj i na regionalnoj razini jer tako važne društvene potrebe ne mogu ostati neodgovorene. Uređene države uvele su osiguranje za dugotrajnu skrb kao oblik prikupljanja potrebnih sredstava za razdoblje života u kojem su prihodi starijih osoba u pravilu puno manji nego prihodi radno sposobnih osoba… O ovoj bih temi mogla još puno govoriti, a mislim da su upravo takve teme važne za živote ljudi.
Rekli ste da ste zadovoljni kako se u Istri skrbi o starijim osobama. Što treba učiniti da ta skrb bude još bolja?
– Trebali bismo bolje organizirati palijativnu skrb, skrb za ljude na kraju njihova života. Posebno mi je teško vidjeti da umirući i danas trpe bol, a uz sav razvoj medicine danas to ne bi trebalo biti tako.
Mislite samo na starije teško bolesne osobe…?
– U svom radu u Domu svjedočim velikom broju mlađih terminalno bolesnih osoba o kojima skrbimo u Domu Poreču iako smo socijalna a ne zdravstvena ustanova. Ljudi jednostavno nemaju kamo, a mi kao socijalna ustanova nismo u mogućnosti osigurati sve što bi u tom trenutku trebali imati. Ipak, i ovakvo je rješenje bolje od nikakvog jer nažalost jako često vidimo da, iako smo o tome puno puta raspravljali i donosili zaključke, pacijenti s bolničkog liječenja se otpuštaju u petak ili pred praznike, a obitelj je, ionako posebno emocionalno krhka, zapravo sluđena jer ne znaju kako i kamo sa svojim bolesnim članom. Jednostavno, mislim da kao društvo možemo i moramo bolje se brinuti o umirućima.
