
[IZ MEDIJA] – Simbol Istre, koji se nalazi i na grbu Republike Hrvatske prije godinu dana bio je pred izumiranjem
PULA – Postojala je velika opasnost da zadnja istarska koza bude ona na grbu Istre i Republike Hrvatske. Iako je nekad na Poluotoku bilo i do 15 tisuća grla ove autohtone pasmine, koja je othranjivala istarske težake, do nedavno joj je ozbiljno prijetilo izumiranje. Prije nepunih godinu dana u cijeloj je Istri ostalo tek 34 evidentiranih jedinki!
U međuvremenu je situacija, ipak, krenula na bolje, pa danas u Istri ima 130 rasplodnih grla. Spašavanje i zaštita ove i dalje visoko ugrožene pasmine, ujedno simbola Istarske županije, u rukama je Agencije za ruralni razvoj Istre (AZRRI) i sedam uzgajivača.
Smatraju li da je pred istarskom kozom svijetla budućnost i koji se koraci provode kako bi joj se populacija proširila, u razgovoru su nam otkrili Igor Merlić, direktor AZRRI-ja i Gordan Šubara, voditelj Centra za održivi razvoj stočarstva Istre te predsjednik nedavno osnovane Udruge uzgajivača istarske koze.
– Lani smo imali Dan D. Mislim da smo u zadnji čas uskočili u zadnji vlak i da sada zajedno idemo u smjeru da povećamo populaciju i spasimo istarsku kozu od nestajanja, kaže Merlić. Dodaje da je povijesni zadatak ove generacije, koja trenutačno upravlja ovim prostorom, uključujući one koji su “na vlasti” u AZRRI-ju, spasiti istarsku kozu.
– Uz našeg boškarina, istarska koza je simbol Istre, a od novije povijesti naše države, odnosno od osamostaljenja, ona je i na grbu naše države. Tim više, apsolutno je prioritet Županije spasiti istarsku kozu, ističe Merlić, dodajući da su pokrenuli niz postupaka koji idu u tom smjeru, a sama kruna bilo je formiranje Udruge istarske koze na Gortanovom brijegu u svibnju prošle godine. Tada su, kaže, popisali 40-ak jedinki istarske koze i jarce koji su se mogli nabrojati na prste jedne ruke.
– Bila je to krajnje dramatična situacija, sad ili nikad više, jer kad jedanput izgubite pasminu, priča je, nažalost, završena. Od tada imamo pozitivnih pomaka, s 40 jedinki u kratko smo vrijeme došli na 130. S time da smo povećali i stada za još dva uzgajivača. To će progresivno rasti, a za pet-šest godina očekujemo da će se taj broj popeti na tisuću do dvije, ako ne i tri tisuće grla. Tu bi onda naša koza mogla izaći iz te visoke zone ugroze, kaže Merlić.
Do 2012. godine smatralo se da je istarska koza izumrla, no terenskim istraživanjem “od dvorišta do dvorišta” utvrđeno je da ipak postoji mala populacija, zbog čega je prije deset godina ona uvrštena u popis hrvatskih izvornih pasmina. Trenutno je na području Istre sedam matičnih uzgajivača koza. To je, kaže Šubara, inače veterinar, znatno povećanje, budući da ih je prošle godine bilo tek četiri. AZRRI je, kažu, u tome odradio važnu ulogu tako što je kupio ženski pomladak i omogućio prisvajanje novih stada u kojima će se odvijati reprodukcija. Do kraja travnja neke bi se od njih trebale ojariti, nakon čega će se vidjeti koliko će biti pomlatka – ženki i mužjaka.
– Prošle smo godine napravili kompletan test roditeljstva, sad znamo unutar te matične populacije odnose roditelja i djece. Napravili smo i kompletnu genotipizaciju cijele populacije i za sve one nove što dolaze, na temelju procjene vanjskog izgleda i na temelju genetske analize, moći ćemo odrediti spadaju li u tu kategoriju ili ne, kaže Šubara.
Zanimalo nas je po kojim se tjelesnim karakteristikama raspoznaje autohtona pasmina istarske koze, na što nam Šubara objašnjava da je ona mnogo krupnija, jače kosturne građe, bijele boje dlake, dok može imati i pigmenata – no, na samoj koži, osobito na glavi. Često ima bradicu i resice. Ženke imaju oko 50 do 70 kilograma, a mužjaci oko 80.
Nakon proširenja stada, kažu sugovornici, idući je korak otvaranje malih sirana na farmama uzgajivača i komercijalizacija proizvoda od istarske koze, prije svega mlijeka, a onda i drugih mliječnih proizvoda poput sireva i skuta, a potom i mesnih prerađevina. Tu se uključuje i Istarska županija koja uzgajivače ohrabruje poticajnim sredstvima.
– Izvori sredstava su dostupni od komercijalnih banaka, ali i u našem županijskom fondu, gdje se mogu dobiti vrlo povoljni uvjeti. Investicija nije dramatično velika za malu siranu i to će svakako biti preporuka našim uzgajivačima, osobito mlađima koji su na to spremni. Jedan od elemenata programa je osposobljavanje i educiranje uzgajivača da postanu i proizvođači i prerađivači. Županija sada potiče uzgajivače s tisuću kuna po grlu, to ćemo raditi u prvoj fazi (kroz godinu, dvije), što je značajna potpora za pokretanje tog uzgoja. Rezultati na terenu su vidljivi, zadovoljni smo i sretni zbog tog povećanja broja, uz sve probleme koji postoje, govori Merlić, dodajući da je uloga AZRRI-ja i Županije bila krucijalna na samom početku, no bit će i na kraju procesa.
– Onog trenutka kada bude značajno porasla populacija, mi ćemo kao prerađivači i proizvođači osmisliti nekoliko rezova istarske koze koji će biti u komercijalnoj prodaji, kao što sada slično radimo s istarskim boškarinom. To će biti dodatan impuls za sve ono što bi bilo za otpis, a mi kroz preradu to možemo iskoristiti i prodati. Tako da uzgajivači neće morati brinuti što će s time, kaže Merlić.
Nedavno je na Gortanovom brijegu podignuta štalica za jarčeve istarske koze. Ondje će ih, nakon što ih ovih dana presele, održavati u “top formi” i rotirati kod šest uzgajivača za rasplod, a kako ne bi došlo do križanja u srodstvu. – Mi ćemo brinuti o njihovom zdravlju, cijepljenju, preventivi, hranjenu i ostalom. Zdravlje je ključno jer ukoliko se dogodi neka zaraza, pasmina može, nažalost, nestati u sekundi, ističe Merlić.
Kozarstvo bi kroz 15 godina trebalo postati visoko vrijedno i cijenjeno zanimanje u Istri. Takav scenarij priželjkuju naši sugovornici. No, za to je, kažu, potrebno nadrasti osobne potrebe i raspolagati s dovoljnom količinom proizvoda za njegovu daljnju komercijalizaciju i valorizaciju.
– Moramo mijenjati percepciju stočarstva. Danas ga tjeramo i guramo od sebe, no stočarstvo moramo vratiti u sela ukoliko želimo da nam ta sela žive, ali i da održavamo prostor oko sela i gradova. Nekad su se po Puli i Rovinju šetali boškarini i ovce i ostale domaće životinje, nema razloga da opet ne budu uz rubove tih naselja i u svakom ruralnom prostoru. No, važno je reći da je to stočarstvo novog vijeka, to su uređena stada, zbog čega uzgajivače educiramo o animalnoj higijeni, zdravlju i drugome. I onda ćemo, nadam se, kroz 15 godina u središtima mjesta, kao što je to u velikim gradovima u Austriji, imati farme i štale. I to je budućnost ukoliko želimo doista upravljati prostorom i ako nastojimo imati kvalitetne mliječne i mesne proizvode od istarske koze. I onda će to imati svoju zaokruženost i dugoročnu održivost, ističe Šubara.
Veliku nadu Merlić i Šubara polažu u mlade obitelji uzgajivača, ponajviše zbog njihove otvorenosti za edukacije i nove tehnologije. Smatraju da bi ih upravo razvoj stočarstva mogao zadržati u našoj regiji.
– Moj apel, prije svega svim općinama u ovom ruralnom dijelu je da imaju senzibilitet prilikom izrade svojih prostornih planova, da ne ograničavaju razvoj poljoprivrede, prije svega stočarstva, jer na tome su svi odgojeni, i naše bake i očevi i majke i mi. Da ne ograničavaju poljoprivredu, a osobito stočarstvo u takvim područjima, nauštrb nekakvih vila i ostalog što je moderno u Istri. To je praktički kao da nam se duša oduzima, poručio je Merlić.